Facebook Twitter Instagram Pinterest Youtube

Press clipping

Predstava »Riva i druxi (Stižu drugovi)« Milana Rakovca u Istarskome narodnom kazalištu u Puli, u režiji Laryja Zappije nudi »rekonstrukciju« sudbina istarskih stanovnika u doba previranja poslije dolaska partizana 1945. godine

Nadolazeći zvuk bombardera, zaglušujuća eksplozija uz snažan prasak narančasto-crvenog bljeska koji je osvijetlio ruševine-aluminijsku konstrukciju scenografije te dim s pozornice koji ulazi u gledalište označili su početak dramoleta »Riva i druxi (Stižu drugovi) La nostra storia amara« Milana Rakovca, koji je u režiji i dramaturškoj obradi Laryja Zappije izveden 8. ožujka u Istarskome narodnom kazalištu – Gradskome kazalištu Pula.
Time je počela »rekonstrukcija« sudbina i tragedija koje su se dogodile istarskim stanovnicima, Hrvatima i Talijanima, u doba velikih povijesnih previranja poslije dolaska partizana 1945. godine.
Dramska freska »Stižu drugovi« ili »La nostra storia amara« ispričana je kroz sudbinu dječaka Grge koji zajedno s majkom Lucom stiže u grad, u Pulu, i donosi život sela, ali i sjećanje na mrtvog oca i djeda koje su ubili fašisti.
U novoj sredini, gdje ga dočeka iskušenje novoga i stranoga, uranja u strani-novi identitet, susreće se sa sunarodnjacima i potomcima fašista te s dječakom Brunom i njegovom majkom Venerandom. I oni su u istoj situaciji, i njih se iskorjenjuje, i oni moraju u neki drugi prostor, u neki novi identitet.
U tom srazu svjetova, mentaliteta, kultura, jezika, identiteta i sudbina dječak upoznaje i novoustoličenu ideologiju koja kao zastor sve to natkriljuje, a koju on, poput mnogih, još ne uočava kao uzrok nevoljama.
Skrivena tim zastorom Grgina drama, drama pojedinca, ma koliko bila bolna, ipak se brže utapa u dramu i tragediju zajednice i naroda koji vapije pročišćenje koje se sastoji u proizvođenju drame drugomu. Upravo tu vrstu životne dramatike, katarze i smiraja nudi predstava »Riva i druxi«.
Rakovac i Zappia zastor povijesnih skrivanja i nedovoljno priznatog počinjenog zla u predstavi čine vidljivima i pokazuju kako se tragedija mogla izbjeći da tih zastora nije bilo. Ponad svega poručuju kako je suživot tih ljudi neodvojiv od zajedničkih sudbina koje su jednako traumatične i pogubne i jednako zaslužuju iskupljenje.
»Rasutim teretom« takvih sudbina i osobnih drama redatelj je napučio pozornicu, konstrukciju od dvanaest kaveza na tri razine ispunio je namještajem i uspomenama (izvrsna scenografija i svjetlo Dalibora Laginje i Denija Šesnića), i sve to precizno izrežirao.
Kroz osjećaje i snove tih ljudi, kroz njihova iskustva i doživljaje, kroz zla i praštanja, kroz sve što ovaj dramolet čini uvjerljivom i iznimnom dramskom freskom, osjećala se sigurna redateljeva ruka koja je to pretvorila u čudesnu polifoniju jezika.
Glumci (Aleksandar Cvjetković – Grgo, Filip Lugarić – mali Grgo, Romina Vitasović – Luca, Elvia Nacinovich – Veneranda, Bruno Nacinovich – Checo, Denis Brižić – Kopinič, Milan Rakovac – glas pisca, Rosanna Bubola – Cantastorie, Elene Brumini – Tea, Lucio Slama – Toio, Alida Delcaro – Pina, Teodor Tiani – Giovanni i Rade Radolović – Freddy) svojom su nadahnutom glumom, svojim minucioznim slaganjem detalja i svojim iznijansiranim govorom predstavu začinili najljepšim mirisima jezika.
Zvuk njihova jezika – u grubosti i nijansama, u narječju i tvorbama, koje nastaju miješanjem talijanskog i hrvatskog, istroveneteskoga i čakavskoga – oblikuje istodobno duhovit i dramatičan jezični amalgam, što predstavu uzdiže u životnosti i uvjerljivosti.
Osobito se to osjetilo u govoru pisca, u njegovim prisjećanjima na to vrijeme, koji je redatelj ugradio u skrukturu predstave i time joj priskrbio autentičnost.
Skladatelj ove iznimne predstave bio je Duško Rapotec Ute, koreografkinja Andrea Gotovina i kostimografkinja Danica Dedijer.

                                                                                                                                Andrija Tunjić