Facebook Twitter Instagram Pinterest Youtube

Ribica

Pier Paolo Pasolini

Preveo: Zlatko Wurzberg
Redatelj i dramaturg: Ivica Buljan
Skladatelj i autor songova: Arsen Dedić
Scenografkinja i kostimografkinja: Ana Savić-Gecan

Igraju: Lucija Šerbedžija i Jose / Mor Roll  

Glazbenici: Denis Rubinić (flauta/pikolo-flauta), Ivan Kuruc (harmonika), Igor Mihovilović (gitara), Nenad Mirt (kontrabas), Zdravko Širola (klepetaljke)

„Jednostavno nije lako“
Jednostavno nije lako
jesti ribu, vino piti.
Jednostavno nije lako
neko srce pridobiti.
Jednostavno nije lako
o dražesne ptice zebe.
Napreduješ čvrst i častan
al' te uvijek nešto sjebe.
Ljubim je u strahu
ponudim je pićem.
Ona ni ne sluti
da sam nezaštićen.
Jednostavno nije lako
biti muško, biti žena.
Nije vrijeme Casanova
ljubav je osumnjičena. 

O PREDSTAVI 

SEKSUALNA METAFORA 

Dramski tekst Ribica (Un pesciolino) najavljen je u jednom kazališnom časopisu iz rujna 1957. kao: “P.P. Pasolini (je) nedavno završio komični monolog u jednom činu”, no komad je ostao neizveden i objavljen je tek posthumno, 2001. godine, u 5. knjizi autorovih sabranih djela, koja objedinjuju njegovo kazalište.

U tom razdoblju Pasolinijevog stvaralačkog rada kazališni tekst se pojavljuje kao izuzetak - nastaje nekoliko godina nakon odlaska iz Furlanije pod pritiskom skandala (1950.), gdje je njegov kazališni rad obilježen utjecajem regionalizma i pedagoške aktivnosti, a nekoliko godina prethodi nastanku njegovih šest tragedija koje je napisao u drugoj polovini šezdesetih, od kojih je kao zasebno djelo objavio samo prvu, Calderon, 1973. (Orgija, Pilad, Affabulazione, Svinjac, Bestia di Stile, objavljene su kratko nakon njegove smrti.) Manifest za novo kazalište datira iz 1968., kada je u Torinu izvedena i jedina drama, Orgija, s Laurom Betti.

Njih odlikuju vrlo artificijelni dijalozi, kao projekcija pjesama teže razumljive referencijalnosti: ponekad reproduciraju antički ili shakespearijanski kazališni sustav, ponekad jezik dugih Pasolinijevih poema. Stoga je za razumijevanje Ribice kontekstualno manje važna desetljeće kasnija Pasolinijeva kazališna poetika i više je valja dovesti u sadržajnu i problematsku vezu s drugim i raznovrsnim, ali njoj suvremenim Pasolinijevim djelima.

Godine 1957. Pasolini je prvenstveno pjesnik, romansijer i pisac filmskih scenarija. Uspjeh romana Ragazzi di vita 1955. pomaže dobrom prijemu zbirke Gramscijev pepeo, prve Pasolinijeve velike zbirke pjesama napisanih potpuno na talijanskom jeziku, za koju te godine dobiva prvu veliku književnu nagradu, Viareggio. Uz to, on s Fellinijem piše scenario za Cabirijine noći, te uz vrlo intenzivnu kritičarsku aktivnost završava pisanje romana Una vita violenta, čije će objavljivanje 1959. godine pratiti slijed skandala, optužbi za pornografiju i ogroman uspjeh u javnosti.

U mnogo vidova, Ribica zrcali autorova onodobna zanimanja. Kao i u spomenutim rimskim romanima, središnja tema ovoga teksta je seksualnost, a šire i spolna razlika, uloga mladića i djevojaka u društvu i društva u njihovim odnosima, a možda i naznaka dvojnosti ili nepodudarnosti seksa i ljubavi. Oblik u kojem je izražena je samoispovijest, gotovo autobiografska analiza, s laganim pomakom u sociološku fikciju, kojom autor iznosi ne samo svoju, nego i govori o seksualnosti općenito. U Ribici prepoznajemo njezin prvi Pasolinijev izraz: to je panteistički i naturalistički eros, proživljen bolno individualno, u lirskoj egzaltaciji svoje posebnosti, stopljen je s prirodom, ali i u odnosu s društvom, s pripadnošću jednoj dobnoj klasi. U odnosu na žudnju za adolescentne mladiće, gubitak mladosti kod Pasolinija predstavlja gubitak prvog jezika koji je omogućavao izravan i neposredan dodir sa stvarnošću, bez jezičnog posredovanja, što je ovdje izraženo metaforom “ribice”. Ovu temu možemo prepoznati i kao odjek jedne njegove ranije pjesme, napisane po dolasku u Rim, (Roma, 1950):

Odrastao? Nikada - nikada, kao život
koji nikada ne zrije - uvijek ostaje zelen,
od blistavog dana do blistavog dana -
ja mogu ostati vjeran
tek gordoj monotoniji tajne.

Motiv konformizma kao društvenog izraza seksualnosti, Pasolini će razviti u svome dokumentarnom filmu Razgovori o ljubavi (Comizi d’amore) iz 1963. godine. Opširna anketa u kojoj ispituje intelektualce i ljude na ulici po cijeloj Italiji pokazat će da se o spolnosti i spolnoj praksi može samo lagati. Svako sociološko istraživanje seksualnosti proizvodi lažne iskaze. Psihonalitičar Cesare Musatti i književnik Moravia u filmu će prokomentirati funkcioniranje suđenja o seksualnosti kao samobranu od instinkata pomoću konformizma, a autor priznaje da je pogrešno postavio problem.

Pasolinijevi stavovi na području seksualnosti mijenjali su se u odnosu na evoluciju običaja u društvu, evoluciju u kojoj je i sam sudjelovao svojim djelom, ali je se na koncu i odrekao. Posljednji odjek manifestnog zalaganja za slobodu (i seksualnu) izvan konformističkih kategorija iz Ribice, možda možemo pronaći u konačnom odricanju Pasolinija od svoje uloge u tome procesu, posebice u tekstovima u kojima će se odreći filmova Trilogije života, jer doprinose “seksualnom konformizmu”:

Na golim livadama, gdje mladići igraju nogomet, što je muška igra, i gdje je dakle prirodno da budu sami između sebe, uvijek ima nekoliko djevojaka. Prisutnost tih djevojaka među muškarcima, koji su ranije bili sami među sobom, mijenja fizionomiju Italije.

Ovaj posljednji Pasolinijev diskurz o seksualnosti osuđuje seksualnu slobodu koja je dobivena, a ne osvojena. Već početkom sedamdesetih, stekao je dojam kako je i sam stvorio “bijedne neurotične erotomane, vječito nezadovoljne, pa dakle nesretne”.

Nepotrebno je obrazlagati koliko današnjih autora bestselera iskorištavaju te Pasolinijeve sumnje i krivotvore ga u svome nepoznavanju.

NB:

Dvije godine nakon Ribice, 1959., Pasolini će u putopisu Duga pješčana cesta (La lunga strada di sabbia), istim jezikom i u istom stilu opisati svoje putovanje uz cijelu talijansku obalu, od francuske granice u Vintimillei uokolo sve do Trsta. U njemu nalazimo i zabilješku o susretu s glumicom kojoj je najvjerojatnije bila namijenjena uloga žene u Ribici: “Sirakuza, srpanj … između drugih imena, odmah vidim Adrianino, Adriane Asti.” A posljednjeg dana putovanja, na zadnjoj stranici između ostalog čitamo: “Trst, kolovoz - “Ima nešto očajničko u mojoj artificijelnoj trci u suprotnom smjeru. Nitko ne skreće na cestu za Pulu, osim mene.” 

Zlatko Wurzberg

PASOLINI - PROFET ANTIGLOBALIZMA 

Trideseta godišnjica smrti Piera Paola Pasolinija obilježena je 2005. godine. Dokazano je da je njegovo ubojstvo posljedica narudžbe iz reakcionarnih desnih krugova, a ne opravdana kazna za sladostrastan život, kako se uobičavalo vjerovati. Filmski režiser i romanopisac, esejist i novinar, danas je sve prihvaćeniji kao pjesnik, filozof, slikar i dramatičar. »Žudnja za kulturom i kultura žudnje« moto je njegovog enigmatičnog i enciklopedijski opsežnog djela. Otkud probuđeno zanimanje za umjetnika koji je životom sablažnjavao kao i javnim nastupima?

Njegovo radikalno promišljanje umjetnosti nije stvar pomodnosti. Profet svojega doba, Pasolini je poticajan danas kad smrde ostatci postmodernizma, a buržujska politika i kultura koje je napadao, požudno ga je apsorbirala. Ljevica je u SAD-u, Njemačkoj, Italiji, Francuskoj, a i Hrvatskoj, zbog sramotnog uzmaka od utopije doživjela zaslužen krah. Sa svojim oruđima, manifestacijama i mašinerijom za proizvodnju osjećaja, novi antiglobalistički i individualistički pokreti u Pasoliniju su našli savršenu figuru adoracije.

U filmovima i esejima Pasolini kritizira klasično marksističko viđenje klasnog sukoba i shvaćanje povijesti. Ne aktualizira Pasolini prošlost kroz »Medeju«, »Kralja Edipa« ili »Pilada«, već o sadašnjosti govori kroz formule iz duboke mitske prošlosti čovjeka. U predgovoru za autobiografsku dramu »Bestia da stile«, pisanu od 1965. do 1974. godine, bilježi da je nastala kao reakcija na najnižu razinu na koju se spustilo talijansko kazalište:

Tradicionalno kazalište je sve nepodnošljivije. A novo je kazalište samo trulež modela Living teatra i zapravo je još odvratnije od tradicionalnoga. Posljedica veze neoavangarde i '68-me. Još smo uvijek na istom mjestu konformizma ljevice. Što se tiče ex-republikanca Daria Foa, ne mogu zamisliti išta strašnije od njegovih tekstova kojima ne pomaže ni njihov audiovizualni karakter ni tisuće gledalaca, a tek ostatak: Strehler, Ronconi i Visconti su čista gestualnost, materijal za ilustrirane revije.

Kao da se do danas u Italiji i šire nije promijenilo ništa, osim što je bivši republikanac dobio Nobelovu nagradu, a Luca Ronconi naslijedio Strehlerov »Piccolo« i ironijom sudbine postao najpoznatiji režiser Pasolinijevih tekstova.

Romani od »Mog prijatelja« i »Nasilnog života« preko »Alija s modrim očima« i »Teoreme«, nepresušan su izvor čiste poezije u poslijeratnoj talijanskoj književnosti.

Veličanstven projekt dnevnika, iako nedovršen, pod naslovom «Il Petrolio» posthumno objavljen 1992., poput Proustova romana-rijeke savršen je primjer autobiografije kao transfiguracije svakodnevnice. Tehnika amalgama kletvi stara je kao i svijet. Svi procesi podizanja optužbi protiv pisaca, od Sokrata do Oscara Wildea preko Baudelairea, igrali su na zbrku fikcije i života, izjavio je Pasolini. Osobna erotska pulzija transformirala se u javni kulturni čin. Još jedno obrazloženje njegovoj današnjoj popularnosti. Njegovo se kazalište obraća prosvijećenoj građanskoj publici koja se prema Barthesu voli dati zbuniti skandalom.

Pasolini se zauzimao za razotkrivanje iluzije. Na drastičan način u filmu »Salo, 120 dana Sodome« što ga je snimio neposredno pred smrt. »Salo« je prispodoba nemoći, frustracije i impotencije, metafora smrti gdje se tijelo i duh u strahu otvaraju konačnom uništenju, bez satisfakcije i užitka. Povratak čistom tijelu kao razotkrivanju puti i kože prikazao je u medijevalnoj »Trilogiji života« (Dekameron, Cvijet tisuću i jedne noći, Canterburyjske priče).

Što bi bio pasolinijevski novi teatar oslobođenog tijela? On sam ga naziva kazalištem riječi, izbjegavajući podjelu na tradicionalno i avangardno, građansko i antigrađansko, akademsko i underground kazalište. Pasolinijev teatar riječi pokušava, poput antičke drame, doći do odsutnosti scenske akcije, do diskrecije režije i dokidanja rituala. Novi teatar bio bi mjesto razmjene mišljenja i ideja, više kritička akcija nego ritual. Pasolini svojim djelom traži paradoksalnu finalnost: umjetnost mora biti ono što umjetnost nije. Bestidnost ili život?  

Ivica Buljan

BROJ IZVEDBI PREDSTAVE

Hrvatska praizvedba

18.03.2006. INK

Premijera

19.03.2006. INK

Reprize

21.03.2006. INK
22.03.2006. INK
23.03.2006. INK
24.03.2006. INK
24.03.2006. INK
27.03.2006. INK
22.04.2006. INK
24.04.2006. INK
25.04.2006. INK
06.06.2006. Dani satire-ZKM-ZAGREB
08.06.2006. Dani Hr.kulture-SARAJEVO
07.07.2004. Riječko ljeto-RIJEKA
20.07.2004. Mitelfest-Cividale
26.07.2004. Mediteranski festival-TIVAT
23.09.2006. INK
10.02.2007. POU-LABIN
27.03.2007. INK
28.03.2007. POU-UMAG
02.04.2007. Kazalište-ROVINJ
29.05.2007. BEOGRAD
30.05.2008. PANČEVO
13.06.2008. POU-VELIKA GORICA

Galerija
Ostali materijali

Press clipping

Mp3