Facebook Twitter Instagram Pinterest Youtube

KLOPKA

Tadeusz Rózewicz

Prevodilac i dramaturg: Mladen Martić

Redatelj: Jasmin Novljaković

Kostimograt: Željko Nosić
Scenograf: Eros Čakić
Skladatelj: Bashkim A. Shehu
Oblikovatelj svjetla: Saša Mondecar

Suradnica za scenski pokret: Jasminka Petek-Krapljan
Suradnica kostimografa: Desanka Stjepanović
Maskerka i frizerka: Valentina Mišković

 

Igraju:
DANIJEL LJUBOJA (Franz Kafka)
HELENA BULJAN (Majka)
ZDENKO JELČIĆ (Otac)
KRISTINA KREPELA (Ottla)
ANTONIJA STANIŠIĆ (Greta)
HELENA MINIĆ (Felice)
DANIJEL RADEČIĆ (Maks)
ĐOLE MACOLA - ZORAN ĐORĐEVIĆ (Prodavač/Krvnik)
ZUZANA ČULIĆ (Služavka)
FILIP BLAŽEVIĆ / FILIP LUGARIĆ (Franz Kafka, kao dijete)
Glazbenici / izvođači: Vesna Rac, Mila Soldatić, Vladimir Gorup, Danijel Matković

Članovi dramskog studija INK:
Elena Orlić
Marko Costantini
Marko Bilić
Nina Truhli
Diego Kliman

POVRATAK

Ima među mojim djelima takvih
s kojima se ne mogu pomiriti
prolaze godine
ne mogu se s njima pomiriti
i ne mogu ih se odreći
loša su ali moja
ja sam ih rodio
žive daleko od mene
ravnodušna mrtva
ali doći će tren kada će mi
sva dotrčati
ona uspjela i ona neuspjela
nesavršena i savršena
ismijana i odbačena
skupit će se u jedno
I vratiti u mene da ne umrem
u praznini.

ROZEWICZ, Tadeusz

(1921), polj. pjesnik i dramatičar. Školovanje prekinuo zbog neimaštine; za okupacije radio kao fizički radnik; 1943-44. borac Domovinske armije. Nakon rata studirao povijest umjetnosti u Krakovu. /.../ Dobitnik mnogih polj. i eur. knjiž. nagrada, lako je debitirao 1938., a 1944. u konspiraciji objavio zbirku pjesama i novela Šumske jeke (1944), prijelomni događaj u poslijeratnoj polj. poeziji bila je pojava pjesn. zbirke Nemir(1947). Krajnje jezgrovita i vrlo emotivna, njegova poezija izražava iskustvo rata koji je uništio sva moralna načela; dijeleći ljude na umrle i preživjele, njegov pjesn. subjekt preuzeo je odgovornost za katastrofu; od brutalnog nihilizma i očaja izmiče tek tijelo - jedino skrovište spasa. /.../
Značajnije zbirke poezije: Osmijesi (1955), Otvorena poema 0 956), Forme (1958), Zelena ruža (1961.), Regio (1969), Uvijek fragment. Recycling (1998). /.../ Istodobno R. se javlja i kao dramatičar: Kartoteka (1960; "Jazavac" 1966. kao "Heroj u pidžami"), Svjedoci ili naša mala stabilizacija (1964; Zagrebačko dramsko kazalište 1968., prev.Z. Malić), Četveronoške (1971), Bijeli bračni par (1974), Pod ledinu (1979), Odlazak umjetnika u gladovanju (Teatar &TD, 1978, prev. M. Martić), Zamka (1982), Prekinuti razgovor (1991.). Te su drame na Beckettovu tragu, a dopunjuju Roževviczevo pjesn. iskustvo; slično postupa i kao pripovjedač, odn. filmski scenarist. Priprema za književnu večer (1971) esejistički je komentar vlastita stvaralaštva. Uz Czestavva Mitosza R. je najugledniji poljski pjesnik koji je bitno utjecao na razvoj poslijeratne poljske književnosti.

(prof. dr. Dalibor Blažina, Leksikon stranih pisaca, ŠK, Zagreb 2001.)

MOJA USTA

Završava ovaj dan
Završava večera
čišćenjem zuba
poljupcem
spremanjem stvari

bio je to dakle jedan dan
od onih najdragocjenijih dana
koji se nikada ne vraćaju

Što me snašlo

Prošao je minuo
od jutra do noći
sličan prošlome                 

Dane moj
jedini
što sam učinio
što sam učinio             

A možda tate treba
izlaziti ujutro
poslije podne se vraćati
ponavljati nekoliko kretnji
spremati puno stvari

Dane moj
dragulju najljepši na svijetu
dome zlatni
plavetni kitu
suzo u mojim očima   

Nisu odveć jasne misli
kada stojim s rukama u džepu
i zurim kroz sive pruge kiše
iza kojih se zazlatio jasen

Moja usta
koja su govorila
istinu lagala
ponavljala tvrdila
odbijala prosila
vikala šaptala
plakala smijala se

Moja usta
koja se oblikuju
oko izgovorenih
nebrojenih riječi

(preveo: Mladen Martić) 

Prevoditelj o autoru:

Rozewicz dramatičar, opčinjen je "otvorenim" kazališnim formama te preteča i navjestitelj novoga. Njegov scenski izričaj proizlazi iz neprestane potrebe da na odgovarajući način iskaže sve vlastite nemire i unutarnja previranja suvremenoga društva i kazališta. Paradigmatičan je u tome smislu i slučaj iz 1997. kada je svoje najglasovitije dramsko djelo, Kartoteku, napisanu još glasovitije 1968., preinačio u Razbacanu kartoteku. Kao što je već prvotnom verzijom toga slavnog i u mnogome prevratničkoga dramskog teksta, koji kritičari pojednostavljeno vole opisivati kao samosvojan, ali ipak zamjetan odjek kazališta lonesca I Becketta, zapravo nagovijestio pojavu postmodernizma na koji ćemo, srećom, još poduže čekati, da bi to predosjećanje novoga potvrdio još jednom 1974. Bijelim bračnim parom, tako je "razbacivanjem" svoje spremnice, potkraj prošloga tisućljeća, objavio svršetak kazališta kakvo smo poznavali. Danas, osam godina kasnije, taj je svršetak doista nastupio te smo svjedoci burnoga preispitivanja ima li teatar uopće budućnost i ako ju nekim slučajem ima kakva će ona biti.
Trajna veza Rozewicza i Kafke je sveobuhvatna i samorazumljiva. Rozewicz se, kao i većina od nas, prepoznao kao junak Kafkina svijeta. U vremenu u kojemu on stvara, spaljivanje rukopisa, pa i knjiga, više nema nikakva simboličkoga smisla. Već je spaljen cijeli svijet i jedino što je od njega ostalo su rukopisi i knjige koje više nema tko pročitati. Posljednjih godina stoga Rozewicz, umoran čovjek bez budućnosti u svijetu bez sutrašnjice, skuplja krhotine svojega života i opusa preslagajući nanovo sjećanja poput poetskih proza Majka odlazi (1999), Profesorov nožić (2001), Sivi pojas (2002), Izlaz(2004)...
Kafka je naslućivao da ga mrvice koje je bacao za sobom dok gaje Otac, poput Ivice iz bajke, odvodio u šumsku pustoš, neće vratiti nikamo. Rozewicz ne dvoji da povratka nema. On i dalje ostavlja tragove iako pouzdano zna da će ih crne ptice pozobati do zadnjega.

(Mladen Martić)

 

Kafka u Pismima ocu:

 "Oženiti se, osnovati porodicu, svu djecu koja dođu uzeti, održati u ovom nesigurnom svijetu i čak još malo voditi, najviše je, po mom mišljenju, što može uspjeti nekom čovjeku. Sto to prividno lako uspijeva mnogima nije nikakav protudokaz, jer, prvo, uspijevate stvarno malobrojnima i, drugo, većinom ti malobrojni ne "izvode" to nego se to naprosto "događa" s njima, to nije, doduše, ono najviše, ali još je uvijek vrlo veliko i vrlo časno (pogotovo što se ono "izvoditi" i "događati se"" ne da čisto razlučiti jedno od drugoga). I konačno, niti se ne radi o tom najvišem, nego samo o nekakvom dalekom, ali pristojnom približavanju; nije ipak potrebno odletjeti nekuda ravno do sunca, ali svejedno dopuzati do nekog čistog mjestanca na zemlji, koje ponekad obasja sunce i gdje se čovjek može malo ugrijati".

(preveo; Zlatko Matetić, Zora, Zagreb 1968)

 

KAFKA, Franz

(Prag, 1883-Kierling/Beč, 1924), austr. pripovjedač. Završio pravo u rodnom gradu, 1908-22. pravnik u osiguravajućem zavodu. God. 1917. ustanovljena je u njega tuberkuloza pa je često boravio u lječilištima. Pražanin iz žid. obitelji (pripadnik grad. sloja njem. jez. Izraza, sloja iz kojega je potekla na poč. stoljeća živa knjiž. djelatnost) zacijelo je najzagonetnija knjiž. osobnost XX. st., o čemu svjedoči i razmjer između njegova po razmjeru skromnoga knjiž. djela i goleme kritičke i publicističke literature o njemu, koja uključuje mnogoznačnost i interpretativne slobode. Pomalo legendaran karakter, što ga je s vremenom poprimilo autorovo djelo, temelji se i na nesvakodnevnoj sudbini tekstova: K. je odredio da se nakon smrti njegova knjiž. ostavština spali, što izvršilac oporuke, sunarodnjak Max Brod, nije učinio, već je rukopise priredio za tisak i objavio. /.../. Za piščeva života izišlo je samo nekoliko zbirki pripovijedaka i skica, npr. glasovite pripovijetke Preobrazba (1915.), Osuda (1916), U kaznenoj koloniji (\ 919), Seoski liječnik (1919) i Umjetnik u gladovanju (1924). Većina djela objavljena je posmrtno: mnoge pripovijetke, dnevnici (iz god. 1910-23), pa i tekstovi koji se danas često smatraju najvažnijim dijelom njegova opusa, tj. romani Proces (1914-15., obj. 1925), Dvorac (1922., obj. 1926), Amerika (izvorni naslov Der Verschollene - Čovjek kojemu se zameo trag, 1912-14., obj. 1927). U tim se djelima najjasnije očituje struktura Kafkina knjiž. svijeta: položaj pojedinca u sredini koja se ravna po nekom nepoznatom, naoko alogičnome mehanizmu, a zbivanja se u njoj odvijaju kao u mučnu snu. /.../ Stilska analiza pokazuje da dojam "alogičnosti" proizlazi iz načina na koji kategorije vremena i prostora gube zakonitost, pa njegovi likovi zbunjuju čitaoca upravo stoga što ih ne možemo tumačiti iskustveno. U tome se njegov svijet dodiruje s bajkom, no dok ondje vlada mitska fantazija, u Kafke najviše iznenađuje upravo okolnost da poprištem iracionalnih zbivanja najčešće postaje suvremena grad. sredina, tj. siva svagdašnjost, u kojoj svaka stvar ima svoje realno obilječje, a izobličeni su većinom samo odnosi između stvari i pojava. /.../ Od velike su knjiž. vrijednosti i Kafkina intimna svjedočanstva, Dnevnici (\QZ7., 1951) i Pisma (1937., 1958), koja očituju osobnu ljudsku dramu, ali i dubinske društv. i metafizičke dimenzije autorove duhovnosti. Osobitu su pozornost izazvala Pisma Mileni (1952), potresan dokument o duševnim doživljajima u doba prijateljstva s M. Jesenskom (1920-23). Utjecaj je Kafkinih djela na cijelu suvremenu književnost golem, pa nema dvojbe da je K. jedan od najuniverzalnijih autora svj. književnosti i tvorac najsugestivnijih poetskih modela XX. stoljeća.

(prof. dr. Viktor Žmegač, Leksikon stranih pisaca, ŠK, Zagreb, 2001.)

BROJ IZVEDBI PREDSTAVE

HRVATSKA PRAIZVEDBA

05.07.2005. 

PRETPREMIJERA

06.07.2005.

PREMIJERA

07.07.2005.
28.07.2005. 

ISTARSKO NARODNO KAZALIŠTE - GRADSKO KAZALIŠTE PULA zahvaljuje se ravnatelju Povijesnog Muzeja Istre u Puli, dr. Davoru Mandiću, na gostoprimstvu i izuzetnoj suradnji.

Galerija